Prema nekim istraživanjima, samo u deset procenata slučajeva nesporazume i svađe uzrokuju izgovorene reči, a preostalih 90% intonacija, odnosno način kako se neka reč izgovori.
U najvećem broju slučajeva važno je da ne žurimo s reakcijom na potencijalno napetu situaciju, naročito kada smo nervozni.
Jeste li primetili, posebno u saobraćaju, dakle dok vozimo, da kada smo loše volje da ima prilično loših vozača, a sa druge strane, kada se osećamo dobro, kada nam se nešto lepo desi da uopšte nema loših učesnika u saobraćaju, niti neprijatnih situacija.
To ide u prilog tezi i mojim ličnim spoznajama da je sve do nas, da smo mi ti koji svojim razmišljanjem i emocijama privlačimo dobre ili loše situacije, događaje i ljude u svoj život.
Uobičajeno je razmišljanje da drugi ljudi, događaji i situacije utiču na nas, a da mi ni na koji način ne utičemo na okolinu, ili barem da ne utičemo u značajnoj meri. To razmišljanje je, na svu sreću, pogrešno.
Zamislite da stvarno nemamo uticaja ni na šta, da ništa nije do nas!? To bi bilo strašno, to bi značilo da smo mi žrtve ko zna čega, sudbine, karme ili kako god zvali situacije na koje ne možemo uticati. Srećom pa nije tako…
Budite ljubazni
Nesporazumi se najbolje rešavaju iskrenim i otvorenim razgovorom, uvažavanjem razlika i dozvoljavanjem da možda nije baš sve tako kako nam se čini da jeste.
Kažu da je najbolji način da eliminišete svoje neprijatelje tako da vam postanu prijatelji. U životu to bude obrnuto, najpre vam budu prijatelji, valjda dok vas trebaju, a kasnije to prerasta u nešto drugo.
Konačno je rešenje da ”obrnete igricu“ i da sve one koji su vam neprijatelji, naprosto uništite tako da sa njima postanete dobri, dakle postanete prijatelji.
Ne znam da li je ikada rađeno neko istraživanje, ali stiče se utisak da su ljudi iz ravničarskih krajeva, a govorimo o ljudima poreklom iz naših područja, nekako blaži, da ne kažem pitomiji. Oni valjda ni nemaju neprijatelja, a ako ih i imaju, onda i ako i kada krenu jedni na druge, odmah se izmire.
Kod nas ostalih koji smo iz krajeva gde ”škrta zemlja čuva svoje blago“, nekako kao da smo žestoki u svemu šta radimo pa i u tim nekim ličnim odnosima, sukobima i svađama – vrela južnjačka krv.
U to priču se uklapa i ljubaznost. Kažu kada nemamo pojma šta da radimo, da treba da uradimo nešto ljubazno. U svim situacijama treba da pokažemo ljubaznost jer, ne pokazujemo mi (ne)ljubaznost prema drugim ljudima zato što su ti ljudi ljubazni ili nisu, već pokazujemo ono što je u nama, pokazujemo ono kakvi smo mi.
Bakšiš za pamćenje
I kada jesmo i kada nismo sigurni, uvek prema svima treba da budemo ljubazni, tu nema greške, kao uostalom i u narednoj priči.
Dolazi dvanaestogodišnji dečak u restoran i sedne za sto. Dođe konobarica i pita ga šta želi, onako u žurbi jer, jel’te u pitanju je samo dete.
– Koliko košta kugla sladoleda? – upita dečak pristojnim glasom.
– Jedan dolar – odgovori konobarica.
– A koliko košta sa prelivom od čokolade?
– Jedan dolar i pedeset centi – sad već nervozno reče konobarica.
– Dobro, dajte mi ipak samo jednu kuglu, bez čokolade.
Donese ona nakon par minuta kuglu sladoleda, dečak odmah plati jedan dolar, koliko je bio račun, a konobarica ode bez reči.
Dečak pojede sladoled i ode nakon nekih desetak-petnaes minuta. Kada je konobarica došla da pokupi činiju u kome je poslužila sladoled, videla je da je dečak ostavio pedeset centi – njoj za bakšiš.












