Miris sarme koja krčka na šporetu. Zvuk pucketanja vatre u ognjištu. Parče pite s višnjama koje baka seče dok deca trče po dvorištu. Nije to samo ručak. To je život. Kad se ode daleko, upravo to najviše nedostaje.
Gde god da žive, u Minhenu, Torontu, Sidneju, Oslu, na Baliju ili u Dubaiju, naši ljudi kažu isto, ukus doma je ono što najčešće sanjaju.
Nije stvar u tome da nema hrane, nego nema te hrane. One u koju je utkan nečiji trud, miris detinjstva, vikendi kod bake i porodične slave. Hrane koja ne zasiti samo stomak, već i dušu.
Kafa koja miriše na razgovor
Dok svet pije kafu s nogu, iz kartonske čaše, naši ljudi pamte onu popodnevnu, iz fildžana, uz priču. Ta kafa nije navika, ona je vreme. Mir i povezanost, a u inostranstvu to najviše fali.
Pitali smo naše ljude šta im najviše nedostaje?
„Pasulj iz zemljanog lonca i miris hleba iz rerne. U Čikagu možeš sve da kupiš, ali to ne.“ – Aleksandar iz Čikaga
„Ajvar, domaći. Onaj što pecka. Kad ga otvorim, cela kuća miriše na septembar.“ – Goran iz Toronta
„Vanilice koje mi je mama pakovala kad se vraćam nazad. Svaki put otvorim kutiju na aerodromu.“- Jelena iz Osla
„Proja i kajmak iz sela. Kad ih jedem, zaboravim da sam na drugom kraju sveta.“ – Ivana iz Sidneja
Kofer kao spomenar
Kada se naši ljudi posle odmora u Srbiji vraćaju u dijasporu posebno u daleke egzotične destinacije, njihovi koferi ne zvone zbog viška kilograma, već zbog emocije. Tu su domaći ajvar, kobasice, kutija vanilica i pogača od bake. Svaki zalogaj je povratak kući. Ispod aluminijumske folije nije samo pita, tu je deo detinjstva, priče i deo zavičaja.
U velikim gradovima sveta postoje radnje sa domaćom hranom, ali na mestima poput Balija, Perua, Islanda ili Katara nema srpskih proizvoda, pa sve zavisi od dobrih ljudi iz zajednice. Oni donesu kofer pun ukusa, podele šta imaju, spreme nešto “po srpski” i okupe drage ljude. Zajednički obrok je više od hrane, to je ritual podsećanja na identitet.
Gde srpska trpeza osvaja svet
Srpski ajvar, rakija, sir i suhomesnato danas putuju više nego mnogi ljudi. Ajvar iz Leskovca nalazi se na policama u Beču, Cirihu, pa i u Njujorku. Sir iz Pirota i kajmak sa Zlatibora izvoze se čak u Švedsku i Kanadu. Rakija sa juga Srbije ima svoje mesto i u prestižnim barovima Londona i Sidneja.
Iz srpskog ugla:
Zahvaljujući malim proizvođačima, poljoprivrednim gazdinstvima i velikom zalaganju države, srpski ukusi postali su ambasadori zavičaja. Tamo gde ih još nema oni stižu, ako ne izvozom i trgovinom, makar u koferu, kao zalogaj ljubavi.
































