Preuzimanjem ključeva Beograda 6. aprila 1867. godine, Knez Mihailo Obrenović ispisao je jednu od presudnih stranica srpske istorije. Na Kalemegdanu je turski komandant predao vlast, turske straže zamenili su srpski vojnici, a uz osmansku podignuta je i srpska zastava. Time je, posle gotovo četiri veka, Beograd postao slobodan grad i faktička prestonica nezavisne Srbije, bez stranih vojnih posada.
Sam čin primopredaje obavljen je na Kalemegdanu, simbolu grada i mestu gde su se vekovima sudarale imperije. Iako je zastava Osmanskog carstva privremeno ostala uz srpsku, stvarna vlast prešla je u domaće ruke. Taj trenutak označio je kraj jedne epohe i početak nove državne politike, okrenute jačanju institucija i nacionalne samostalnosti.
Nakon 1867. Beogradska tvrđava postepeno gubi isključivo vojnu funkciju. Država prepoznaje njenu istorijsku i simboličku vrednost i započinje plansko uređenje prostora. Krajem XIX veka, tačnije 1891. godine, prosečene su prve staze i posađeno drveće, čime Kalemegdan dobija obrise javnog parka. Jelisaveta Načić radila je na projektima uređenja Kalemegdana u prvim decenijama XX veka (1910–1920). Ona je učestvovala u izradi planova za sadnju zelenila, staza, vidikovaca i stepeništa. Nastavila je da sprovodi u delo prvi idejni projekat parka Emilijana Josimovića iz 1870. godine.
Između dva svetska rata Kalemegdan dobija izgled koji je u osnovi sačuvan do danas, a započinju i sistematska arheološka istraživanja tvrđave. Od 1946. godine Beogradska tvrđava i park stavljeni su pod zaštitu države kao spomenik kulture od značaja.
Pogled redakcije portala Vesti Online
Preuzimanje Beogradske tvrđave 1867. godine nije bilo samo vojni ili protokolarni čin, već jasna poruka o zrelosti srpske državnosti. Knez Mihailo je razumeo da se sloboda ne meri samo uklanjanjem tuđe vojske, već i odgovornim odnosom prema nasleđu. Pretvaranjem tvrđave iz simbola okupacije u prostor sećanja i zajedništva, postavljeni su temelji Beograda kao slobodnog, evropskog grada koji zna svoju prošlost i čuva je kao deo sopstvenog identiteta.
Piše: Stefan Stojanović































